Samoprocijenjene kompetencije studenata učiteljskog studija za rad s djecom s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama

Autori ovog članka - Sanja Skočić Mihić, Darko Lončarić, Marta Kolombo, Sandra Perger, Milena Nastić, i Ena Trgovčić dublje su istražili mišljenje studenata Učiteljskog fakulteta u Rijeci o njihovim sposobnostima u radu s djecom s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama te su pokušali malo dublje ući u spomenutu problematiku.

U istraživanju su sudjelovale 302 studentice od kojih većina misli kako nije dovoljno kompetentna za rad s djecom s posebnim potrebama iz razloga što se na fakultetu premalo pažnje posvećuje inkluzivnoj nastavi. Uz premalo predmeta na fakultetu vezano za spomenutu problematiku nadovezuje se i nedostatak prakse s takvom djecom, ali i s djecom općenito.

Budući da ćemo raditi cijeli život s djecom koju moramo na neki način odgajati i podučiti ih stvarima potrebnim za ostatak školovanja, imamo premalo doticaja i nismo previše upućeni u praktični rad s učenicima, već se konstantno uči o teoriji podučavanja bez praktičnog rada.

Trebamo se osvijestiti kako je ovo vrlo bitno u našim, a i u životima naših budućih učenika te ako treba raditi što više na tome da se ovakav sustav poučavnja studenata promijeni.

Fakultet bi nas trebao pripremiti kako bismo se uspješno nosili sa djecom s posebnim potrebama u nastavi i pružili im odgovarajuće obrazovanje bez prevelike muke.

Autori navode i još jedan način na koji možemo steći iskustvo i znanje u radu s takvom djecom, a to je volontiranje koje bi svakako trebalo više biti zastupljeno kroz studij.

Mislim da je ovo izrazito bitna tema jer moramo i sami sebe osvijestiti o ovome problemu i već ako nam je ovaj problem manje zastupljen na fakultetu i ne bavimo se previše s njim tokom studija, trebali bismo se samoinicijativno potruditi naći mjesto na kojem možemo volontirati u radu s djecom s posebnim potrebama i tako steći potrebno iskustvo.

Mislite li da su potrebne promjene u sustavu obrazovanja vezane uz inkluzivnu nastavu i kako mi možemo pridonijeti poboljšanju ovog problema?

Članak možete pronaći na : http://hrcak.srce.hr/138849

Empathetic teachers enhance children's motivation for learning

Izvor članka je fakultet u istočnoj Finskoj koji je proveo istraživanje o utjecaju empatije učitelja/učiteljice na dječju motivaciju za učenje.

Članak možete pronaći na https://www.sciencedaily.com/releases/2015/11/151103064738.htm

Znastvenici tvrde kako je empatija i pozitivan i topao stav i dalje jedan od efikasnih, ali neistraženih fenomena u psihologiji obrazovanja. Tvrdi se kako je bitno postaviti dobar odnos od samog početka školovanja jer se takav odnos nastavlja i kroz kasnije godine obrazovanja.

Bitno je pomoći djeci izgraditi sliku o sebi kao o osobama koje mogu postići svoje ciljeve i kako  im nijedan cilj nebi trebao predstavljati problem.

Djeca moraju biti svjesna svojih sposobnosti i imati motivaciju potrebnu za postizanje uspjeha u školi, ali i kasnije u životu.

Učitelj je vrlo bitan faktor u cijeloj priči jer on potiče njihovo samopoštovanje i motivaciju.

Djeca koja su imala sreće da imaju emaptičnog učitelja puno brže nauče čitati, pisati i rješavati problematične zadatke. Uz to, bitna je i pozitivna atmosfera u razredu za što je ponovno najodgovorniji učitelj i njegovo ponašanje prema djeci koju poučava.

Smatram da je ovaj članak bitan za nas kao buduće učitelje jer svi trebamo osvijestiti kako se najbolje odnositi prema učenicima, a to je zasigurno da trebamo biti empatični i vedri. Ako od početka ne stvorimo ugodnu atmosferu u razredu, napredak učenika će zasigurno biti manji nego u razredu punom pozitivne energije.

Moje pitanje Vama je slažete li se samnom i ima li još nekakvih metoda da bi učenje postalo zanimljivije?