Samoprocijenjene kompetencije studenata učiteljskog studija za rad s djecom s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama

Autori ovog članka - Sanja Skočić Mihić, Darko Lončarić, Marta Kolombo, Sandra Perger, Milena Nastić, i Ena Trgovčić dublje su istražili mišljenje studenata Učiteljskog fakulteta u Rijeci o njihovim sposobnostima u radu s djecom s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama te su pokušali malo dublje ući u spomenutu problematiku.

U istraživanju su sudjelovale 302 studentice od kojih većina misli kako nije dovoljno kompetentna za rad s djecom s posebnim potrebama iz razloga što se na fakultetu premalo pažnje posvećuje inkluzivnoj nastavi. Uz premalo predmeta na fakultetu vezano za spomenutu problematiku nadovezuje se i nedostatak prakse s takvom djecom, ali i s djecom općenito.

Budući da ćemo raditi cijeli život s djecom koju moramo na neki način odgajati i podučiti ih stvarima potrebnim za ostatak školovanja, imamo premalo doticaja i nismo previše upućeni u praktični rad s učenicima, već se konstantno uči o teoriji podučavanja bez praktičnog rada.

Trebamo se osvijestiti kako je ovo vrlo bitno u našim, a i u životima naših budućih učenika te ako treba raditi što više na tome da se ovakav sustav poučavnja studenata promijeni.

Fakultet bi nas trebao pripremiti kako bismo se uspješno nosili sa djecom s posebnim potrebama u nastavi i pružili im odgovarajuće obrazovanje bez prevelike muke.

Autori navode i još jedan način na koji možemo steći iskustvo i znanje u radu s takvom djecom, a to je volontiranje koje bi svakako trebalo više biti zastupljeno kroz studij.

Mislim da je ovo izrazito bitna tema jer moramo i sami sebe osvijestiti o ovome problemu i već ako nam je ovaj problem manje zastupljen na fakultetu i ne bavimo se previše s njim tokom studija, trebali bismo se samoinicijativno potruditi naći mjesto na kojem možemo volontirati u radu s djecom s posebnim potrebama i tako steći potrebno iskustvo.

Mislite li da su potrebne promjene u sustavu obrazovanja vezane uz inkluzivnu nastavu i kako mi možemo pridonijeti poboljšanju ovog problema?

Članak možete pronaći na : http://hrcak.srce.hr/138849

Empathetic teachers enhance children's motivation for learning

Izvor članka je fakultet u istočnoj Finskoj koji je proveo istraživanje o utjecaju empatije učitelja/učiteljice na dječju motivaciju za učenje.

Članak možete pronaći na https://www.sciencedaily.com/releases/2015/11/151103064738.htm

Znastvenici tvrde kako je empatija i pozitivan i topao stav i dalje jedan od efikasnih, ali neistraženih fenomena u psihologiji obrazovanja. Tvrdi se kako je bitno postaviti dobar odnos od samog početka školovanja jer se takav odnos nastavlja i kroz kasnije godine obrazovanja.

Bitno je pomoći djeci izgraditi sliku o sebi kao o osobama koje mogu postići svoje ciljeve i kako  im nijedan cilj nebi trebao predstavljati problem.

Djeca moraju biti svjesna svojih sposobnosti i imati motivaciju potrebnu za postizanje uspjeha u školi, ali i kasnije u životu.

Učitelj je vrlo bitan faktor u cijeloj priči jer on potiče njihovo samopoštovanje i motivaciju.

Djeca koja su imala sreće da imaju emaptičnog učitelja puno brže nauče čitati, pisati i rješavati problematične zadatke. Uz to, bitna je i pozitivna atmosfera u razredu za što je ponovno najodgovorniji učitelj i njegovo ponašanje prema djeci koju poučava.

Smatram da je ovaj članak bitan za nas kao buduće učitelje jer svi trebamo osvijestiti kako se najbolje odnositi prema učenicima, a to je zasigurno da trebamo biti empatični i vedri. Ako od početka ne stvorimo ugodnu atmosferu u razredu, napredak učenika će zasigurno biti manji nego u razredu punom pozitivne energije.

Moje pitanje Vama je slažete li se samnom i ima li još nekakvih metoda da bi učenje postalo zanimljivije?

Kako kod učenika razvijati toleranciju?

Autorica Marija Novoselić u ovome članku iznosi kako je uloga škole vrlo bitna za poučavanje i razvoj tolerancije.
Ova tema usko je vezana sa mojom budućom profesijom te sam iz tog razloga odlučila napisati osvrt upravo na ovaj članak.
Jedna od najvažnijih činjenica u ovome članku jest da se nitko ne rađa kao tolerantan ili ne tolerantan te da se tolerancija može naučiti. 


Kao buduća učiteljica mogu reći kako me ovaj članak naučio koliko je važno osvijestiti djecu da budu tolerantna prema ljudima koji su na bilo koji način drugačiji od njih samih, bilo da se radi o tome da potječu iz druge kulture ili imaju različite fizičke ili psihičke osobine.
Razvoju tolerancije pridonose moralne vrijednosti, razlikovanje dobrog i lošeg, empatija te poznavanje temeljnih ljudskih prava, a odmažu joj različiti stereotipi i predrasude. 
Bitno je od najranije dobi djecu učiti o primjerenim oblicima ponašanja, drugim kulturama i narodima te tako poticati razvoj tolerancije. Potrebno im je objasniti da unatoč tome što im neki elementi drugih kultura nisu jasni, trebaju ih poštovati, a ne osuđivati.
Autorica je također navela kako na pojednostavljen način pojasniti učenicima pojam različitosti, na primjer kroz neke igre ili radionice (vježba Pucanje balona, Igra pozdrava, vježba Vidimo li isto?, vježba Odbačeni itd.) te mislim da je bitno da svi budući učitelji i učiteljice pročitaju ovaj članak i usvoje neke od ovih metoda.

Zanimljivost na koju sam naišla čitanjem ovog članka jest da kod životinja koje žive u nekom obliku zajednice postoji određena vrsta tolerancije zbog koristi od zajedničkog djelovanja članova te zajednice. U životinjskom svijetu, hendikepirane jedinke nisu izbačene ili napuštene, već se prema njima postupa s više pažnje i tolerancije.
Ako životinje mogu biti tolerantne, zašto ne bismo mogli biti i mi?

Ovaj članak možete pronaći na : 
http://www.istrazime.com/skolska-psihologija/kako-kod-ucenika-razvijati-toleranciju/

Budimo prijatelji - Dječja prijateljstva!

Autorica članka, Suzana Mihalić obradila je temu Dječjih prijateljstava. U kratkom članku objasnila je kako dolazi do dječjih prijateljstava i koju ona ulogu nose u razvoju njihove ličnosti. Nadalje, možemo saznati zašto su prijateljstva važna za dječji emocionalni, spoznajni i socijalni razvoj. Kroz prijateljstvo djeca stječu osnovne socijalne vještine, uče se empatiji te postaju tolerantnija i ojačavaju svoje samopouzdanje i samopoštovanje.

Autorica članka promatrala je nastanak i razvoj dječjeg prijateljstva ovisno o njihovom uzrastu počevši od 6. mjeseca do šeste godine života.
U 6. mjesecu djeca počinju pokazivati interes za drugu djecu te se počinju smiješiti i duže promatrati određeno dijete za koje su pokazali interes. Iako se tad javljaju prva zanimanja za druge, doživljavaju ih isključivo kao objekte koje istražuju.
Tek oko druge i treće godine djeca se počinju igrati sa svojim vršnjacima te pokazuju znakove simpatije i empatije prema drugoj djeci.
Tokom četvrte godine postaje im važna prihvaćenost od strane drugih te počinju oponašati omiljene vršnjake.
U petoj godini shvaćaju važnost prijateljstva i kako se ono ne odnosi isključivo na međusobnu igru, a u šestoj godini im postaje vrlo bitna pravednost u odnosima te imaju stroga pravila za taj odnos, a ako se ta pravila ne ispune prijateljstvo može postati ugroženo.
Što dalje teku godine to više razvoj prijateljstva postaje kompleksniji.

Odabrala sam ovaj članak zato što smatram da u današnje vrijeme djeca imaju sve više virtualnih, a sve manje pravih prijatelja.
Smatram da su dječja prijateljstva izuzetno važna jer prijatelje koje steknemo tijekom djetinjstva imamo cijeli život. Primarna i sekundarna socijalizacija nosi veliku važnost za daljnji životni razvoj, a veliku ulogu u tome imaju i roditelji i vršnjaci.
Bitno je osvijestiti roditelje da djecu trebaju poticati na druženje, naročito ako nemaju brata ili sestru približnog uzrasta, odvojiti ih od računala i dati im priliku da provedu slobodno vrijeme igrajući se sa drugom djecom.

Ovaj članak možet pronaći na: 
http://www.istrazime.com/djecja-psihologija/budimo-prijatelji-djecja-prijateljstva/